Vjera kao jedna od bogoslovnih kreposti direktno je vezana za jednu od tri duševne moći a to je razum. Što mi to možemo i trebamo činiti kad je u pitanju razum i spoznaja Boga, predivno nam govori naš Spasitelj po Svetoj Faustini:       

„Jednom sam bila razmišljala o Presvetom Trojstvu, o Božjem biću. Željela sam bezuvjetno istražiti i spoznati. Tko je ovaj Bog… Trenutačno moj je duh bio obuzet i kao odnesen u svemir. Ugledah nepristupačnu svjetlost i u njoj nešto kao tri izvora svjetlosti koje nisam mogla shvatiti. Iz te svjetlosti izađoše riječi u liku munja i okružiše nebo i zemlju. Ništa nisam razumjela od toga i ražalostila se. Tada izađe iz nepristupačnog mora svjetlosti naš ljubljeni Spasitelj u neshvatljivoj ljepoti sa svjetlosnim ranama. Iz ove svjetlosti mogao se čuti slijedeći glas : „ Kakav je Bog u svojoj biti, nitko neće spoznati, ni anđeoski duh niti ljudi“. Reče mi Isus : „ Spoznaj Boga razmatranjem Njegovih svojstava“. Tada napravi Isus rukom znak križa i iščeznu“. Dnevnik Sv. Faustine str. 18.

Našim razumom spoznajemo Boga i posijano Sjeme Božje Riječi , klija, niče, raste, donosi rod i rađa se i raste vjera u nama.  Razumom bi prije svega drugoga trebali spoznavati Boga kakav on jest ne po biti jer to nikad nećemo moći, već po svojstvima : bezuvjetnoj ljubavi,  darežljivosti, dobroti, blagosti, poniznosti, nježnosti, praštanju, suosjećajnosti, blagonaklonosti, Božanskom milosrđu u kojem se zrcali ono najuzvišenije što Bog jest u bezuvjetnoj i beskrajnoj ljubavi.                            

Vjeru možemo zasebno analizirati da bi ukazali na ono što je bitno za vjeru ali je nikad ne možemo izdvojiti od ostalih dviju bogoslovnih kreposti nade i ljubavi. Sve tri bogoslovne kreposti se prožimaju, direktno utječu jedna na drugu i ovisne su jedna o drugoj. Ima nešto paradoksalno kad je u pitanju vjera. U direktnoj je vezi sa razumom jednom od tri duševne moći i razum nam omogućava da bi vjera zaživjela i to je taj neizostavni racionalni dio u kojem aktivno učestvuje naš razum. Ali koliko god bili oduševljeni našim racionalnim mogućnostima razum je ipak samo osjetna razina i nije sredstvo kojim se dolazi do sjedinjenja s Gospodinom u ljubavi a to je krajnji naš cilj. Ako rastemo u vjeri to će neizostavno imati za posljedicu da ćemo rasti u nadi,  ljubavi i obrnuto. Naše duhovno sazrijevanje ima svoje razine tako i vjera o kojoj govorimo. Dok smo na osjetnoj razini, molimo usmeno, razmatramo, racionalno promišljamo, naš razum je aktivno uključen i moglo bi se reći znamo što činimo i kuda nas to vodi. Ali kad milošću Božjom uznapredujemo i kad naš susret s Gospodinom postane sve više a potom potpuno duhovan tu vjera vođena našim razumom ne može ići dalje i od našeg razuma tu ulogu preuzima Duh koji je u samom središtu našeg biča i gdje prebiva Gospodin koji nas vodi svojim svjetlom. To nam je nepoznato, ne znamo kuda nas to vodi i kako će to sve završiti. I tu je taj paradoks razum nam je pomogao, vjera se rodila u nama i sad je prisutan iskorak kad je vjera vođena našim razumom ispunila svoje i dalje našu vjeru vodi svjetlo koje dolazi iz samog središta našeg bića od Gospodina koji prebiva u nama. To svjetlo nije plod našeg racionalnog poimanja i shvaćanja Boga već milost Božja koja se dobiva na pasivan način i koju Gospodin daje komu hoće, kada hoće i kada to odluči svojom voljom. Svjetlo vijere je potpuna tama za zloga jer on tu nema pristup i on se tu gubi, to je taj oklop vjere koji nas štiti od zloga i onemogućava mu da nam naudi i napakosti. Potrebno je istaknuti da je ovo prostor Duha i da je potrebno uznapredovati na putu molitve, podložiti tijelo Duhu i živjeti po Duhu a ne po tijelu da bi nas vodilo svjetlo vjere na našem životnom putu. Neizostavno je da su oni koje vodi svjetlo vjere uznapredovali i u ostalim dvijema bogoslovnim krepostima nadi i ljubavi. Njihovo je pamćenje dobrano pročišćeno rane zacijeljene jer su oprostili onima koji su im činili zlo  i nada im je usmjerena ka Bogu, a volja otrgnuta od vremenitih ispraznosti i mentaliteta ovoga svijeta i doživjeli su i doživljavaju susret sa Gospodinom u ljubavi u svojim srcima uz bol patnju i prezir okoline jer to ide neizostavno skupa i varaju se svi koji misle da mogu biti jedno sa Gospodinom u Ljubavi a da ne treba i da ne žele zajedno sa Gospodinom visiti na križu. Naša vjera nije više racionalna, nije više vezana za osjetno već je čisto duhovna. Svjetlo vijere je sama Božja Mudrost koja daleko nadilazi naš razum i naše razumske moći i to je prostor slobode Duha koji nas vodi ka potpunoj slobodi u Božjoj Ljubavi. Iz ovoga možemo zaključiti da istinska duboka vjera nije racionalna jer je naša duša uronjena u nadnaravno gdje se naš razum gubi jer to nije njegov milje gdje bi se on mogao snaći i jedino što je potrebno nama i našem razumu je to da s punim pouzdanjem dopustimo Gospodinu da nas vodi svojim svjetlom vjere i da poput naše majke Marije budemo  vjerni službenici Gospodnji.

Vratimo se preko dvije tisuće godina unatrag i razmotrimo kako je Marija Majka našeg Spasitelja i naša Majka odgovorila svom Bogu na poziv u svom razumu, pamćenju i volji. Naša Majka Marija svojim je životom posvjedočila da je savršeno vjerovala nadala se i ljubila Boga svoga.

Prilikom navještaja Gabrijela da će roditi Sina Božjega , Marija se razumski pita kako će to biti?

„ Nato će Marija anđelu : „ Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“  Ev. po Luki 1. 34.

Ali već kod pozdrava Gabrijela razmotrimo kako je reagirala naša Majka.

„Anđeo uđe k njoj i reče! „ Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom“.            

Na tu se riječ ona smela i razmišljala kakav bi to pozdrav bio.  Razmišljajući o tome Marija se spušta u samo središte svoga bića u Duh gdje prebiva sam Bog . Neokaljana  čista i bezgrešna Marija je Duhom , dušom i tijelom bila Jedno s Bogom i u Bogu. Unatoč tome što ne nalazi racionalno obrazloženje Marijin  odgovor je čisto intelektualan iz dubine Marijina Srca gdje prebiva sama Božja mudrost. Marija čini korak u nepoznato vođena svjetlom vjere. Spremna je Bogu svome darovati se u punini, biti službenica Gospodnja unatoč svemu i bez obzira na sve. Marijin odgovor proističe iz potpunog jedinstva razuma duše i Duha. Riječ navještenja prihvata duša sa svojim moćima a zatim se ta riječ spušta u samo središte Marijina bića u Duh. Marija prihvata volju Božju i odgovara anđelu.

„Na to Marija reče : „ Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ I anđeo otiđe od nje“. Ev. po Luki 1. 38.

Unatoč tome što je znala da u to vrijeme žena koja zatrudni bez muža biva kamenovana Marija izgovara svoje DA i spremna je svome Bogu darovati svoj život.

O stanju Marijine duše i o tome kako je Marijina nada bila samo u Bogu i kako je volja bila otrgnuta od svih ispraznosti onoga vremena i kako je ljubila apsolutno možemo doznati iz Marijina hvalospjeva koji je izrekla za posjeta Elizabeti.

 

„Hvalospjev Marijin“

„ Tada Marija reče :

„ Veliča duša moja Gospodina,

Klikće duh moj u Bogu ,

mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje :

odsad će me, evo, svi naraštaji

zvati blaženom,

Jer velika mi djela učini Svesilni,

Sveto je ime njegovo !

Od koljena do koljena dobrota je njegova

Nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

Rasprši oholice  umišljene. 

Silne zbaci s prijestolja,

A uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela , slugu svoga,

Kako obeća ocima našim:

Spomenuti se dobrote svoje

Prema Abrahamu i potomstvu njegovu

Dovijeka.“       

Ev. po Luki 46. 55.

Hvalospjev Marijin proističe iz potpunog jedinstva tijela, duše i Duha , iz potpunog svjesnog predanja Bogu svome. Marija je apsolutno vjerovala, nadala se i ljubila Boga svoga. U hvalospjevu to izriče na najljepši mogući način. Hvalospjev je odraz čistoće Marijine nutrine kojom zrcali samu Božju dobrotu i ljubav.

Razmotrimo sada farizeje, pismoznance i svećenički stalež onoga vremena kakav je bio njihov odgovor na navještenu Božju riječ , zašto je njihov odnos prema Isusu bio takav i gdje je uzrok takvom njihovom ponašanju?

Kakva je njihova spoznaja Boga i kakva vjera iz te i takve spoznaje proističe. Oni su zaokupljeni vanjskim površnim detaljima , njima je bitno da opslužuju zakon , oni su okrenuti tjelesnom i žive po tijelu a ne po Duhu. Naš Spasitelj ih je nazvao „ okrečenim grobovima“.

U Evanđelju po Ivanu Gospodin ukazuje na uzroke nevjere mnogih Židova:

„Vjera u Isusa daje slobodu“

„Na te njegove riječi mnogi povjerovaše u njega. Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše :

„Ako ostanete u mojoj riječi , uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“

Odgovore mu: „Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali.Kako ti to govoriš : Postat ćete slobodni ?“ Odgovori im Isus:              „Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. Znam potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite da me ubijete jer moja riječ nema mijesta u vama. Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svog oca.“  Odgovoriše mu: „Naš je otac Abraham“.  Kaže im Isus: „Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije učinio ! Vi činite djela oca svojega.“  Rekoše mu: „Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.“  Reče im Isus: „Kad bi Bog bio vaš Otac, ljubili biste mene jer sam ja od Boga izišao i došao; nisam sam od sebe došao, nego on me posla. Zašto moje besjede ne razumijete? Zato što niste kadri slušati moju riječ. Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. A meni, jer istinu govorim, meni ne vjerujete. Tko će mi od vas dokazati grijeh? Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.“   Evanđelje po Ivanu 8. 30-47.

„Zaključak: nevjerovanje židovsko“

„Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja oni ne povjerovaše u njega, da se ispuni riječ koju kaza prorok Izaija :  Gospodine ! Tko povjerova našoj poruci ? Kome li se otkri ruka Gospodnja? Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže:  Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim. Reče to Izaija jer je vidio slavu njegovu te o njemu zborio. Ipak mnogi su od glavara vjerovali u njega, ali zbog farizeja nisu to priznavali da ne budu izopćeni iz sinagoge. Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje. A Isus povika: „Tko u mene vjeruje , ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da ni jedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac. ”    Evanđelje po Ivanu   12.  37- 50.

Kako je naš Spasitelj razotkrio svu strašnu zloću onih koji su se smatrali Božjima jer su planirali da ubiju Isusa smatrajući da tako služe Bogu. U kakvu se stravičnu tamu sunovratio  njihov razum. Kako tada tako i sada ništa se  tu bitno nije promjenilo. Kako je malo Ljubavi bilo u njihovim srcima i općenito u srcima mnogih onoga vremena a kako je malo Ljubavi u srcima ljudskim današnjeg svijeta. Kad nema ljubavi u srcu nema ni spoznaje o Bogu u njegovim svojstvima Ljubavi a time ni vjera nije vjera nego uvjerenje koje je podvala zloga da se za najstrašniji zločin u glavama takvih nalazi opravdanje da služe Bogu.

Gospodin je Sv. Tereziji Avilskoj rekao : „ Jao, kćeri, kako me malo njih uistinu ljubi! Jer da me ljube, ne bih im prikrivao svoje tajne“  Sv. Terezija Avilska  „ Moj život“ 40. poglavlje str. 236.

Farizeji zaokupljeni opsluživanjem zakona i prigovaraju Isusu :

Zašto  tvoji učenici ne peru ruke prije jela

Zašto trgaju klasje subotom

Zašto  Isus liječi subotom

Zašto se druži sa grešnicima i carinicima

Traže da im Isus pokaže znak

Unatoč tome što je naš Spasitelj prošao ovim svijetom čineći dobro, navještajući Kraljevstvo Božje, liječeći od svih bolesti i oslobađajući od zloduha oni traže znak. ¸Kako se u svim ovim njihovim pitanjima razotkriva njihova površnost u vjeri, površnost čak i za osjetnu razinu, kao i život po tijelu i za tijelo. O kakvoj se duhovnoj sljepoći radi kad su pored svega što su vidjeli tražili znak. Kakav to znak oni traže? Oni su tražili znak opsluživanja Zakona, da Isus bude jedan od njih. Svjesni su jaza između Isusa i njih u riječima i djelima. Osjetili su se ugroženima u strahu da će se poljuljati njihov ugled, svjesni koliko je Isus bio superiorniji od njih i da su mase ljudi išle za Isusom a ne za njima. U njima je jačala zavist koja se pretvarala u mržnju. U potpunom ne poznavanju Boga u svojstvima kakav On jest oni spremaju plan da ubiju Boga misleći da služe Bogu. To pokazuje u kakvoj je tami njihov razum bio. Njihova spoznaja Boga je krajnje površna. Iz svega toga što su govorili i kako su se ponašali može se zaključiti da su oni bili daleko i od opsluživanja Zakona a tek koliko daleko od Zakona Ljubavi koji je donio Isus. Zaokupljeni čašću i vlašću, prvim mjestima u sinagogama, da ih drugi vide da poste, da su pobožni. Oni svoju vjeru žive krajnje površno čak i za osjetnu razinu. To pokazuje da nisu spoznali Boga u onim svojstvu kakav on jest. Oni su uvjereni da poznaju zakon i da je njihovo pravo da sude svima, da poučavaju, da su bezgrešni. To je krajnji racionalizam. Narcisoidan i  ništa maje rigidan racionalizam je prisutan i danas kod kršćanskih teologa i racionalista samo što je perfidniji i  sofisticiraniji. To je kvasac farizejski o kojem govori naš Spasitelj da treba da ga se čuvamo. To je kuga u duhovnom životu bila i ostala. Taj i takav racionalizam je nanio mnogo zla mnogima kroz povijest a nanosi i danas.

Zašto je to tako ?  

Da bi napravili dijagnostiku patologije racionalizma trebamo poći od samog izvora problema i koliko god to zvučalo paradoksalno razum je zamka u koju su s ulovili svi racionalisti pa su radi narcisoidne vezanosti za svoj razum izgubili moć rasuđivanja. U pozadini u tami njima neprimjetan jer nemaju Božjeg svjetla i Božanske mudrosti da  ga razotkriju je sotona koji postavlja zamke i kopa jame u koje oni upadaju a da toga nisu niti svijesni.

99 %  racionalista niječe da sotona postoji kao osoba, a ako i priznaju onda je to uz obrazloženje da postoji samo psihološki, sociološki ili kao knjiška forma. Osobno sam postavio pitanje jednom uvaženom teologu u jednoj radio emisiji konstatirajući kako treba pomagati ljudima koji imaju probleme dijaboličkog karaktera molitvom za oslobođenje. Odgovorio je da on u svome životu nije sreo osobu koja je imala takve probleme.  

99 %  racionalista  niječe potrebu nošenja križa i prihvaćanja boli i patnje u raznim formama i oblicima u našim konkretnim životnim situacijama.

Kao tjelesna bića imamo : razum , pamćenje , volju.                                               

Duša posjeduje svoje moći : razum , pamćenje , volju.

U samom središtu našeg bića je Duh gdje prebiva Gospodin koji proniče sve i ništa mu nije skriveno.

U Knjizi  „ Moj život „ od Sv. Terezije Avilske  u poglavlju 40. Pod red . br. 5.  piše:

„ Dok sam jednom molila časoslov sa svima, moja se duša odjednom sabra  i učini mi se da je sve kao jasno zrcalo . ni otraga ni sa strane , ni odozgor ni odozdo nije bilo ništa što ne bi bilo posve jasno a u središtu mi se ukaza  Krist , naš Gospodin , onako kako ga običavam vidjeti. Činilo mi se da ga u svim dijelovima svoje duše vidim jasno kao u zrcalu . A i to se zrcalo – ne znam iskazati kako  – sve usijecalo u samog Gospodina združivanjem prepunim ljubavi. Znam da mi je to viđenje bilo od velike koristi svaki put kad ga se sjetim , posebno kad se pričestim . Dano mi je da shvatim kako se to zrcalo , kad je duša u smrtnom grijehu, prekriva jakom maglom postaje jako crno , te se tako naš Gospodin ne može pokazati niti vidjeti , premda je uvijek pristan jer nam daje bitak. A kod heretika je zrcalo kao razbijeno, što je puno gore negoli zatamnjelo. Posve je nešto drugo kad se to gleda nego kad se opisuje  zato što se može slabo objasniti. No donijelo mi je puno koristi , ali i veliko žaljenje jer sam toliko puta svojim grijesima zatamnjela svoju dušu, pa ne vidjeh u njoj Gospodina. Čini mi se da ovo viđenje koristi osobama sabranosti, kako bi se naučile promatrati Gospodina u najdubljoj nutrini svoje duše . To je promatranje koje se najviše ucjepljuje i mnogo je plodnije negoli ono izvan sebe „  ,…

Duševne moći su u direktnom međusobnom odnosu i ovisne su jedna o drugoj i utječu kako pozitivno tako i negativno jedna na drugu. Pored toga svaka od duševnih moći je u direktnom međusobnom odnosu sa bogoslovnim krepostima.

Razum – Vjera

Pamćenje – Nada

Volja – Ljubav

Naš razum nam omogućava da spoznamo Boga kakav jest u svojstvima beskrajne ljubavi i dobrote ali ne možemo razumom voljeti niti je razum sredstvo za sjedinjenje s Gospodinom u ljubavi . Racionalisti mogu pričati satima o ljubavi i da to ostane samo na ispraznoj retorici jer su unatoč svom znanju tjelesni a ne duhovni jer bi sve nadnaravno željeli objasniti naravnim sredstvom, željeli bi duhovo svesti na osjetno. Oni su se zabetonirali na postaji razuma i ni makac dalje. Raspredaju nadugačko i naširoko svima bi da drže lekcije ali malo će koga zapaliti za Boga jer ih Duh Sveti ne prati ,  ne dozvoljavaju da ih vodi svjetlo Božje, pošto nisu sjedinili moći svoje duše sa Duhom u samom središtu svoga bića. Ostali su površni tako da duša postaje samostalna odvojena od Boga. Tu se krije zamka zloga i jama u koju upadaju svi racionalisti. Duša sa svojim moćima nije se sjedinila sa Duhom u samom središtu bića i razum duše autonomno nastupa bez jedinstva sa Bogom. To vrijedi i za sve znanstvenike i intelektualce na svijetu koji niječu Boga. Mogu postići fantastična dostignuća u znanosti, mogu biti briljntni umovi i mislioci u svijetu a biti heretici i isprazna im je to mudrost jer ne potiče iz izvora Božanske mudrosti, nema blagoslova u njihovom djelovanju i sve što čine propada i propasti će za vječnost. Usudio bih se zaključiti da se između  tih i takvih intelektualaca svijeta i racionalista i velikog broja teologa u kršćanstvu može staviti znak jednakosti. Zvuči nevjerojatno ali nažalost istinito. I jedni i drugi žive i djeluju bez Boga. Ovi prvi otvoreno i grubo niječu i odriču se Boga a ovim drugima unatoč tome što su puna usta citata iz Svetog Pisma i Gospodine, Gospodine. Volio bih da se varam ali više zla i štete su nanijeli i nanose našoj Svetoj Majci Crkvi katoličkoj oni koji usnama časte Gospodina a ne srcem nego oni koji su otvoreno protiv Crkve i kršćanstva. Ovi prvi su vuci u jagnjećoj koži a ovi drugi svojom nadmenošću ohološću i arogancijom više će poraditi na širenju vjere, zvuči paradoksalno, nego ovi prvi. Zajedničko za sve racionaliste je to da su samodopadni, uvjereni su da oni mogu mnogo toga učiniti, zaljubljeni u sebe i svoje znanje gledaju s visoka na druge , dijelili bi lekcije i poučavali uvjereni kako je njihov put do Boga jedini ispravan i pravi.   I to je čista retorika priča se o Bogu ali bez jedinstva sa Bogom. Svoje pamćenje su opteretili znanjem i umjesto da se oslobode sebe i svoga znanja i dopuste da ih Bog vodi svojim svjetlom misle da znaju i da su upoznali Boga. Nemaju samospoznaju o svojoj bijedi jer im volja nije zapaljena ljubavlju a samo po ljubavi u našim srcima dobivamo pravu spoznaju Boga istine o sebi i stvarnosti oko sebe. Ono što je osobito  zajedničko svim racionalistima jest mlakost. Gospodin u Ivanovu  „ Otkrivenju“ poručuje :

„ Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć ! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba ! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep, i gol. Savjetujem ti : kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja : i pomasti da oči pomažeš i vidiš.“     Otkrivenje 3. 15. – 18.

Kako bi se svi racionalisti mogli prepoznati u ovim riječima našega Spasitelja da nisu slijepi I gluhi za istinu Božju i istinu  o sebi.

Don Gabrijele Amorth nam o racionalizmu govori slijedeće : „ Neću se umoriti ponavljati : racionalizam i materijalizam su iskvarili jedan dio teologa , što ima veliki utjecaj na biskupe i svećenike. A za to plaća Božji narod.“ Don Gabrijele Amorth  „ Izvješće rimskog egzorcista „  str. 155.

Posljedice ponašanja racionalista su pogubne po Božji narod. Crkve u Evropi su uglavnom prazne a za to veliku odgovornost snose racionalisti koji sa  svojim racionaliziranjem nisu živi svjedoci vjere u Krista jer žive i propovjedaju bez ljubavi i na taj način su mnoge otjerali od Crkve bez imalo grižnje savjesti jer su u potpunoj tami.

Ovo razmišljanje o vjeri nije imalo za cilj da osuđuje racionalizam već da ga se dijagnosticira kao jednog od glavnih generatora nedostatka vjere u današnjem svijetu. Naravno da se radi o kompleksnom problemu ali svidjelo se Gospodinu da i ja bjednik nad bjednicima promucam nešto o ovoj temi bez želje da bilo koga ubjeđujem i uvjeravam u ono o čemu govorim, služeći svom Bogu u ljubavi i s ljubavlju. Moleći posteći i ljubeći sve pa i racionaliste predajući ih Gospodinu po Prečistom Srcu Marijinu da ih obasja svijetlošću Božanskoga milosrđa da progledaju i spoznaju svoju grešnost pokaju se da bi se spasili i svi prispijemo u Očev Dom po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

DUH  I  DUŠA

Slika Božja

U samoj je duši

Ali sličnost

U dubini bića

Kad nas patnja

Obara i ruši

Kad nas prezru

Sve se na nas sruši

Tada duh će

Dati duši moći

Pa i tijelo

Napunit se snagom

I kada smo

U duhovnoj noći

Svjetlom vjere

Ići Božjim tragom

 

Svaki treptaj

Božjeg nadahnuća

Po Duhu se

Izlijeva u moći

Razumni smo

S vjerom ćemo poći

U pamćenju

S nadom ćemo stići

I sa voljom

Svetom Božjom svijesti

Ljubavlju i radošću

U vječnoj pričesti