Garabandal i Međugorje. Ako bi se u najkraće htjelo opisati ova dva mala mjesta oda bi to bila dva bisera i dvije suze Marijine. Po Majci Mariji i po vidiocima iz ova dva bisera izlio je Gospodin beskrajne bisere milosti koji su se nažalost u velikoj većini prelijevali preko duša jer velika većina se nije znala okoristiti ovim Božjim darovima. Dvije suze zato što Marijine poruke u Garabandalu se nisu čak ni objavile cijelom svijetu a poruke Kraljice mira velika većina ne prihvaća kako nam je i sama Gospa poručila u jednoj od zadnjih poruka.

Puno je toga zajedničkog što veže ova dva mala mjesta. Vrijeme će pokazati da se poruke Majke Marije koje je dala vidjelicama u Garabandalu i koje je dala i još uvijek daje vidiocima u Međugorju, odnose na posljednja vremena i Božansko milosrđe koje nam je Gospodin objavio po Sv. Faustini i po kojem će se u Božjem planu spasenja moći spasiti svi koji bezrezervno ispovjede svoju vjeru u Isusa Krista , prihvate ga za svoga Spasitelja, iskreno se kajući za sve svoje grijehe.

Vječni svemogući Bog proniče naša srca i vodi nas putevima vjere, nade i ljubavi kako bi se oslobodili svih tjelesnih i duhovnih požuda, mentaliteta  ovoga svijeta i svega što nas odvaja od Gospodina Isusa Krista postavši tako suotkupitelji u dijelu Otkupljenja, slijedeći svog Gospodina, noseći svoj križ, sjedinjujući se sa Bogom našim u patnji kako bi bili jedno i u proslavi. Sve one koji misle da će moći racionalno prosuditi i proniknuti u svu dubinu duhovnog odrastanja i sazrijevanja vjerojatno ću razočarati svojim osobnim svjedočanstvom u kojem ću im na konkretnom primjeru potvrditi da nas na duhovnom putu ne vodi naš razum već svijetlo vjere koje daleko nadilazi sve forme i oblike našeg hladnog racionaliziranja. Svjetlo vjere je prostor čistog Duha i izvire iz samog središta našeg bića gdje prebiva Duh Božji u nama. Ako našu vjeru vodi svijetlo vjere to neizostavno znači da je naša nada potpuno u Gospodinu i da je naše pamćenje pročišćeno i rane srca zacjeljene. Isto tako to znači da je naša volja otrgnuta od svih ispraznosti, svih vrsta požuda, tjelesnih i duhovnih i da ljubimo sjedinjujući se sa Gospodinom Isusom Kristom, čistom Božanskom Ljubavlju. Kako je naš Gospodin Isus Krist prošao ovim svijetom čineći dobro i Evanđeosku Riječ koju je navjestio potvrdio svojim osobnim životnim primjerom, mislim da su sve naše riječi kojima ispovjedamo našu vjeru u Gospodina najvjerodostojnije ako je to potkrepljeno konkretnim životnim svjedočanstvom.

 

U  MEĐUGORJU

 Za fra Slavka Barbarića prvi put sam čuo preko „Radio postaje mir „ . U lipnju 2006.g.na radio programu je bilo govora o dvadeset petogodišnjici Gospina ukazanja u Međugorju. Tako su pustili snimku gdje fra Slavko govori rečenicu : „ Međugorje je Betlehem „. To je bilo izgovoreno s toliko ljubavi i topline ali i žara da sam odmah zaključio da ovaj svećenik moli srcem. Sve što je fra. Slavko za života činio bilo je učinjeno s puno ljubavi i sa srcem. Praćen zagovorom Kraljice mira i milošću Svetoga Trojstva izgarao je i izgorio u iskrenom služenju Bogu i bližnjemu . O njemu nisam znao ništa do 2006.g. kada sam prvi put hodočastio u Međugorje , čak nisam znao ni kako je izgledao jer ga do tada nikad nisam vidio ni na slici. U drugoj polovini srpnja dobio sam pozivnicu da dođem u Sarajevo povodom proslave dvadeseto godišnjice diplomskog . Odlučio sam poći u Sarajevo a potom je moj plan bio produžiti u Međugorje . Ne bih htio idealizirati ali susret s kolegama i profesorima s fakulteta bio je jako srdačan . Svi smo se izljubili s osmjesima na licu .Šalili se na račun bora i viška kilograma. Raspršili smo se po cijelom svijetu. Naravno rat je tome uvelike doprinio ali unatoč svemu susret je bio iskren bez patetike. Iako različiti po mnogo čemu ,radosti ,vedrine i srdačnosti nje nam nedostajalo. To je bilo petkom . Navečer smo uz pjesmu i ples na Bentbaši proslavili zajednički susret . Bio sam malo rezerviran , nije mi se plesalo , a onda sam shvatio što ja tu glumatam pa i Gospodin je naš na svečanostima i jeo i pio a siguran sam da je čak i plesao sa uzvanicima. Tako da sam se i ja uključio plešući i pjevajući . Drugi je dan organiziran rafting na Drini ali produžio sam za Međugorje. U subotu prijepodne našao sam se u Međugorju. Cilj mi je bio da nađem smještaj , da ostavim stvari i da pođem na Misu . Ušao sam u suvenirnicu da bih se raspitao za smještaj i na zidu ugledah sliku svećenika kako drži Presveto u rukama. Na slici je pisalo padre Slavko Barbarić . U tom trenutku moju svijest , moje srce , moj Duh, cijelu nutrinu preplavila je riječju neizreciva ljubav. Grudi su mi se tresle u jecajima a suze lijevale niz obraze . Brada mi je podrhtavala. Bilo me je stid. Sakrio sam se lijevajući suze nad svojom bijedom. To je bilo tako snažno sjedinjenje s Gospodinom u ljubavi da je moja duša , moj Duh, moje tijelo ova glinena posuda bila potresena do samog dna moga bića . Poslije desetak petnaestak minuta pribrao sam se, našao smještaj i otišao na Misu koja je bila na francuskom jeziku. Dva ženska vokala predivno su pjevala. Nikada nisam doživio pričest kao tada. To je bio tako nježan susret u ljubavi, praćen sjedinjenjem u radosti i blagosti. Poticao me je poniznosti. Na Križevcu na mjestu gdje je fra Slavko izdahnuo , molio sam se i osjetio predivan miris koji ne bih mogao usporediti niti sa jednim mirisom tu iz naše stvarnosti jer nadilazi sve mirise i drugačiji je od svih. Po zagovoru Majke naše , Kraljice mira Gospodin izlijeva biserje milosti u srca svih onih koji su iskreno došli tražiti Boga. Kad dolazimo u Međugorje potrebna je iskrena nakana. Da iskreni budemo prema sebi i prema Bogu . Ma da smo ne znam kakvi ako iskreno zamolimo našu Majku i Kraljicu mira , Gospe moja jadan sam ti ja zagovaraj me pred Gospodinom , pomogni mi Majko teško mi je. Budimo sigurni da će Gospa čuti naš iskreni vapaj i da će nas zagovor naše Majke pratiti. U svom srcu ćemo doživjeti da je Majka s nama i da se more Božanskog milosrđa izlijeva na one koji dođu u Međugorje.

U ovom kratkom isječku iz knjige „ Križ od suza“ opisao sam doživljaj  svog prvog hodočašća u Međugorje. To je bio susret sa Gospodinom po zagovoru fra Slavka koji je potresao moju dušu do dna. To je čista milost i čista Božja ljubav koja se dobiva na pasivan način i mi tu svojim razumom i voljom ne činimo ništa niti možemo činiti jer ta Ljubav nadilazi moći naše duše, ta Ljubav je Božanska i nadnaravna nadilazi našu ljudsku narav i naš razum. Pamćenje i volja ne čine ništa a niti ne mogu jer ih ta Ljubav nadilazi svojom uzvišenošću čistoćom i ljepotom. Kako sam već i prije doživljavao susret sa Gospodinom u ljubavi jasno mi je bilo da je to čista milost ali nisam znao zašto se to meni dešava a pogotovo sam bio svjestan, kad sam se malo pribrao, da tu milost ničim nisam zaslužio.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Moj susret u Duhu sa fra Slavkom bio je čisto nutarnji duhovan praćen velikom milošću Božjom. Čitajući o njemu duboko me je dirnula iskrena i čista Ljubav prema Gospi i Gospodinu kojemu je služio izgarajući plamenom Ljubavi. Odrastao je u velikom siromaštvu i još kao dječak odlučio je da će biti svećenik. Sve što je činio bilo je iz ljubavi i sa ljubavlju prema Bogu i bližnjemu i svojim životom posvjedočio da je Kristov i Gospin cijelim svojim bićem. Dan poslije smrti fra Slavka Barbarića Gospa je u poruci 25.11.2000. poručila:

„Draga djeco! Danas kad vam je nebo na poseban način blizu pozivam vas na molitvu da preko molitve stavite Boga na prvo mjesto. Dječice, danas sam vam blizu i blagoslivljem svakog od vas svojim majčinskim blagoslovom da imate snage i ljubavi za sve ljude koje susrećete u vašem zemaljskom životu i da možete davati Božju ljubav. Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio u nebo i da zagovara za vas. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“     

Razmišljajući o svemu što sam doživio na svom prvom hodočašću jedino čega sam bio svijestan je to da Gospodin izlijeva neizmjerne milosti po zagovoru Kraljice mira i da je Međugorje centar svijeta. U to vrijeme nisam ništa znao što Gospodin konkretno želi od mene i što da činim. Prvo što sam učinio po povratku iz Međugorja je to da sam uključio redovan post srijedom i petkom. Kako sam već i prije prakticirao dugotrajne i oštre postove to sam prihvatio punim srcem i velikom radošću da slušam poziv naše Majke i da služim Gospodinu u planu spasenja. Posveta Isusu po Mariji postala je još iskrenija i dublja rekao bih čisto duhovna. Vrijeme je prolazilo a moja hodočašća u Međugorje su učestala a sve što sam činio sve moje molitve, pokore, milosti, svoj život i sve one koje sam nosio u svom srcu ja sam predavao Kraljici mira i po Majčinom Srcu Isusu Kristu.

Poslije izvjesnog vremena čitao sam knjigu Marcelle  Auclair  „Život Svete Terezije Avilske“. Imao sam priliku još bolje upoznati tu veliku Sveticu koja je toliko iskreno ljubila svoga Gospodina i koja je trpjela sa toliko ljubavi za Gospodina. U zadnjem dijelu knjige govori se o tome  kad je Sv. Terezija preminula njezino tijelo je ostalo neraspadnuto. I DOĐE MI SPOZNAJA TIJELO FRA SLAVKA BARBARIĆA  JE NERASPADNUTO . I kao mrtav on će svjedočiti za Gospu za Gospodina kao što je to činio za života u Međugorju. Jasno mi je da se radi o velikoj milosti koja mi je dana ali o velikoj odgovornosti jer potvrda ove istine imat će neizmjeran odjek u svijetu direktno će utjecati na percepciju i mišljenje mnogih o Međugorju i Gospinim ukazanjima. Bit će to u ovom momentu jedan od vidljivih znakova vjerodostojnosti Gospina ukazanja. Dok sam pisao ove zadnje rečenice Gospodin me je podario milost sjedinjenja u ljubavi gdje sam potpuno svjestan svoje bijede i veličine milosti jecajući i prolijevajući suze vapeći priznavao :  ”Ja sam grešan, ja sam grešan, ja sam grešan, ne znajući čime sam zaslužio tu milost.“  Križ od suza. Str. 131.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prošlo je nekoliko godina u međuvremenu sam napisao knjigu „Križ od suza“ u kojoj između ostalog govorim i o tome kako je tijelo fra Slavka Barbarića neraspadnuto kao vjerodostojan znak Gospina ukazanja u ovom momentu. Knjigu nisam objavio, pokušao sam naći izdavača ali iskreno govoreći nisam se baš ni trudio. Pravdao sam se pred Gospodinom kako sam  jadan i bijedan i da mene neće baš uzeti za ozbiljno i da je bilo bolje da je našao nekog uglednijeg  koji bi to sa lakoćom izveo.

Očito je da je za sve potrebno vrijeme i pravi trenutak koji Gospodin određuje kao najbolji i najpogodniji. Potrebno je slijediti poticaje Duha Svetoga a najbolja potvrda je ljubav koja ispunja naša srca i prožima našu svijest. Tad nema sumnje to što je smo spoznali to  treba da činimo i da dolazi od Gospodina jer Ljubav koja prelijeva spoznaju što nam je činiti je tako kristalno čista i veličanstvena u svojoj uzvišenosti da nam ostaje jedino pokloniti se toj ljepoti i dobroti i prolijevati suze nad svojim jadom i bijedom.Tako sam i ja sve ove godine strpljivo slušao glas svoga srca a kako mi nije do osobne promidžbe, Bog mi je svjedok, nisam se žurio već sam čekao kada će Gospodin dati znak.

Prije izvjesnog vremena, ove jeseni, čitao sam o Gospinim ukazanjima u raznim mjestima  kroz povijest. Tako sam ne slučajno več voljom Božjom otvorio tekst o Gospinim ukazanjima u Garabandalu u Španjolskoj. U tom malom mjestu Gospa se ukazivala od 1961. – 1965.g. Četire djevojčice su imale milost da im se Majka Marija ukazala. Uočio sam da su poruke koje je Gospa dala vidjelicama jako slične porukama koje daje međugorskim vidiocima. Poziv na molitvu, pokoru, sakramentalan život, potrebu da širimo dobro i da činimo dobro kako bi bili živi svjedoci ljubavi Božje. Tajne koje je dala vidjelicama u Garabandalu govore o upozorenju koje će Gospodin dati kao posljednji poziv da se čovječanstvo obrati, odrekne grijeha, pokaje se i prihvati Isusa Krista za svoga Spasitelja. O  čudu koje će se desiti, znaku koji će Bog ostaviti u Garabandalu ali i o kazni koja čeka svijet ukoliko ustraje u grijehu i ne pomiri se sa Bogom. Ono malo što su međugorski vidioci rekli o tajnama veoma je slično sa tajnama u Garabandalu. Ali ima još jedna sličnost koja je fascinantna a to je :

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Luis Marie Andreu

Jedina osoba koja je još vidjela našu Gospu u Garabandalu bio je 38-godišnji španjolski svećenik, Isusovac, pater Luis Marie Andreu. Dne 8. kolovoza 1961. godine, pater Luis je bio među promatračima kod Borika, kada je iznenada postao sa­stavni dio garabandalskog ukazanja. Čuo je kako neko viče: “Čudo, čudo!”. Ne samo da je vidio Gospu, već je vidio i bu­duće veliko čudo. Djeca u ekstazi su razumjela Gospu kad mu je rekla, “Uskoro ćeš biti sa mnom”. Premda nikada nije imao neku ozbiljnu bolest, umro je te iste noći s velikom rado­šću. Njegove su zadnje riječi:

“Oh! Kako dražesnu i ljupku Majku imamo na nebesima kako sam sretan…koju milost mi je iskazala Blagoslovljena Djevi­ca Marija. Kako smo sretni što imamo takvu Majku na Nebesima! Nema razloga za strah od nadgrobnog života. Djevojčice su nam dale primjer kako moramo djelovati našom Djevicom Marijom. U meni uopće nema sumnje oko istine ovih stvari u koje su upletene djevojčice. Zašto je Blažena Djevica Marija izabrala baš nas? Ovo je najsretniji dan u mom životu.”

S ovim riječima, Pater spusti glavu i izdahnu.  NAŠA JE GOSPA REKLA,  „ DAN POSLIJE VELIKOG ČUDA NJEGOVO TIJELO ĆE BITI NAĐENO POSVE ČITAVO“.

Dva svjedoka u dva vremena , dva službenika Gospodnja u planu spasenja cijelokupnog našeg čovječanstva. Poslije ovog rekao bih otkrića u vezi patera Luisa, nekoliko godina poslije od kad sam dobio spoznaju o tome da je tijelo fra Slavka neraspadnuto primio sam to sa dubokim mirom i kao potvrdu onog što mi je Gospodin svojom  milošću obznanio nekoliko godina prije. Poruka i pouka ovog svjedočanstva bi bila da je potrebno otrgnuti se od sebe i od svoje volje i prepustiti se da nas vodi Svemogući, Vječni, Milosrdni Gospodin tako što ćemo poslušati srcem i provesti u dijelo poruke naše drage Majke i Kraljice mira moleći i posteći, ljubeći i  služeći Bogu i bližnjemu sve na slavu Gospodina našega Isusa Krista.